Pomerite nadole

DJ, muzičar i gurman

Ćaskanje o dalekim zemljama, bizarnim obrocima i umornim kostima.

Aleks Bark, osnivač grupe „Jazzanova”, priča zbog čega su DJ-evi novi gurmani. Ćaskanje o dalekim zemljama, bizarnim obrocima i umornim kostima.

Berlin-Krojcberg, Mejbahufer. Jednog letnjeg četvrtka uveče našli smo se sa Aleksom Barkom, vođom svetski poznate berlinske DJ/producentske grupe „Jazzanova”, da bismo razgovarali o sjajnoj hrani. A koje mesto može biti bolje za to od restorana? Predlaže da odemo u „Life”, japanski restoran koji je otvoren samo nekoliko nedelja pre našeg intervjua. Restoran je već postao poznat ne gastronomskoj sceni Berlina. Aleks poznaje restoran i prijatelj je sa vlasnikom tako da ne postoji opasnost da ćemo biti razočarani hranom večeras.

Uspešni DJ-evi su dobro plaćeni tako da jedu u skupim restoranima i automatski postaju ljubitelji hrane, zar ne Aleks?
Ova teorija se ne odnosi na mene zato što se trudim da izbegnem klijentelu skupih restorana. Umesto da razgovaraju sa osobom s kojom večeraju, oni bulje u svoje tanjire – kao pas fiksiran na loptu (smeh). Pre bi se reklo da kada si DJ uvek si na putu negde po svetu i na kraju se automatski trudiš da se dobro najedeš. To je naporan posao i morate da pazite da imate dovoljno energije.

Bendovi provode i puno vremena na putu, ali obično nemaju reputaciju ljubitelja hrane.
Pa, mi DJ-evi imamo jednu glavnu prednost – nastupamo sami tako da je prevoz avionom za nas ekonomičniji (smeh). To znači da dobijamo bolje letove i hotele i više od osnovnog keteringa iza scene. U nekom trenutku DJ-evi – posebno oni na našoj sceni – odjednom su počeli da insistiraju da jedu u dobrim restoranima.

A ti – kako si se ti tu našao?  
Iz Istočne Nemačke sam i odrastao sam u Istočnom Berlinu, gde je hrana bila nešto kao sekundarni proizvod. Služila je samo da zasiti. Kada ste mladi, nije vam mnogo stalo do toga, samo vam je važno da ste siti. Živeo sam tako godinama – tipični neženja. Ali onda sam upoznao svoju suprugu. Ona je Francuskinja...

...ostalo je istorija.
(smeh) Hrana je veoma važna u Francuskoj i svi kao da su hodajuća enciklopedija vina – odmah znaju šta ide uz koju hranu. Naravno da sam veoma uživao u tome, ali to se na tome i završavalo – ili sam tako mislio. Onda su odjednom i mene počeli da smatraju dobrim poznavaocem vina. Počeo sam da ličim na svoju ženu! Pozitivan uticaj toga je bio taj što je probudio moje interesovanje i zapravo sada znam više od svoje supruge.

Ako bi snimili film, zvao bi se „Aleks, neodlučni ljubitelj hrane”.
Ne bih sebe nazvao ljubiteljem hrane zato što volim da jedem kod kuće – moja supruga je izvrsna kuvarica. Ono u čemu najviše uživam u kulturi hrane je u stvari društveni aspekt – šansa da upoznam ljude. Onda postepeno naučite više o hrani.

Dakle, ručavanje sa drugima i razgovaranje o hrani je pomalo kao preturanje po pločama i kupovina uz ćaskanje u prodavnici ploča.
Naravno. Naravno da možete da naručite sve ploče onlajn – brzo je i lako. Onda sedite kod kuće sa dve hiljade ploča koje su sjajne, ali sa kime razgovarate o njima, kome ih puštate? Mislim da je isto i sa hranom. Nešto može da bude zaista sjajno, ali dođe trenutak kada kažete: Radije bih ručao sa nekim s kime se dobro provodim, ko ceni hranu i ko možda ima zanimljive ideje o temi.

Pretpostavljam da često srećeš takve ljude na putovanjima?
Uvek se nađu ljudi koji kažu: u Španiji si, tako da moraš da piješ ovo ili ono vino. A ako si u Italiji, onda moraš da piješ ovo. Svako selo ima najbolje vino, najbolje maslinovo ulje. Tako da pristanem i isprobam, zato što volim da radim sa ortacima – puštam ploče za manje-više iste ljude poslednjih 20 godina. To je karakteristično za Japan: radite sa promoterom i pomažete mu zato što se sve vrti oko uzimanja i davanja.

„Sedite ovde usred ovog paralelnog univerzuma.”

Izgleda da jako volite Japan. Čak ste predložili da se nađemo u ovom japanskom restoranu.
Tamo možete ići u bilo koji restoran, može biti rupa ili veoma kul mesto, a u pozadini će se čuti neka izvanredna džez numera za koju ćete poželeti da ste je sami napisali. Oni su posvećeni hrani isto koliko i muzici. Još uvek poštuju stare tradicije – sedite usred ove fascinantne kulture, paralelnog univerzuma i servira vam se fermentisani nattō pasulj za doručak i pomislite da to ne biste jeli ni za večeru. To je život!

Različite zemlje, različiti običaji – da li ponekad morate da budete oprezni? 
Ako se pridržavate osnovnih principa učtivosti i uvažavanja kad putujete po svetu, obično ste bez brige. Kao DJ težite da živite u nekoj vrsti mehura, okruženi ljudima koji su kao vi. Morate da se potrudite da se sklonite od gramofona. Onda iznenada otkrijete zanimljive stvari i saznajete kako stvari funkcionišu u ovom čudnom svetu. 

Koje zemlje imaju vašu omiljenu hranu?
Veliki sam ljubitelj Indonezije i posebno kineske hrane koju tamo možete svuda pronaći. Proveo sam godinu dana na Reinionu, malom ostrvu u Indijskom okeanu, i hrana je bila veoma neobična, ali odlična. Prava mešavina uticaja – francuski, indijski, kineski, afrički, kreolski i domaći. Neverovatno je kako sve zajedno pomešaju u tiganju i ukus je izvrstan.

„Kada pozovemo ljude na večeru, oni traže ovo jelo.”

Koje je to jelo?
Rougail saucisse – dimljene kobasice pripremljene sa posebnom mešavinom začina. Predobro je! Moja supruga je naučila da ih sprema dok smo bili na Reinionu. Kada pozovemo ljude na večeru, oni traže ovo jelo. To naravno nije baš prefinjeno jelo, to je vrsta hrane koja polako počinje da izumire. To je razumljivo jer danas ljudi ne rade toliko težak fizički posao, tako da vole lakše obroke.

Kad smo kod vremena koja se menjaju – da li ste još uvek na putu u istoj meri kao ranije?
Grupa „Jazzanova” je počela da radi sredinom devedesetih, tako da je tada očigledno bila ludnica. Ali još uvek sam na putu svakog vikenda. To je sjajno zato što volim da puštam ploče, da budem u klubovima, da kroz muziku komuniciram sa ljudima. Ali moram priznati da sam u godinama kada putovanja postaju malo naporna. Na primer, sutra moram da ustanem u 6 da bih uhvatio let za Sloveniju, da tamo nastupam i onda putujem za Hrvatsku bez spavanja da bih mogao da nastupam na festivalu popodne. Tokom poslednjih 20 godina napravio sam veliki deficit u spavanju – možete da me postavite da stojim u uglu i ja ću odmah zaspati. Nažalost ni najukusnija hrana ne pomaže kod toga.

Autor: Nico Cramer
Fotografija: © PR, © Holger Talinski